Još jedan lijep primjer naših korisnika koji su pronašli svoj put, danas žive život punim plućima, a svoje Korake nade nikada nisu zaboravili. Nihad Sarajlić je za blog Re set dao interviju u kojem se na vrlo emotivan način prisjetio dana provedenih u Centru “Koraci nade”. Prenosimo interviju u cjelosti:

Zovem se Nihad Sarajlić, rođen sam 26.01.1999. Godine u Tuzli imam 24 godine. Moja vrsta invaliditeta je 'plexus brachialis'. Što se tiče mog invaliditeta stečen je mojim rođenjem, gdje mi je doktor slomio ključnu kost i lopaticu te sam bio u gipsu kao beba 3 sedmice. Nakon toga sa 26 dana starosti su počele fizikalne vjezbe koje su trajale do moje 15. godine svaki radni dan. Uključujući parafin, struju, bazen i fizikalne vježbe. Moja invalidnost se procjenjuje na 80%. Kao mali sam mislio da bi mi to moglo predstavljati neki problem što se tiče mog školovanja i ostalih aktivnosti u kojima sam bio redovno uključen (fudbal, košarka, plivanje, kick box i još mnogo ostalih sportova koje sam trenirao). Dešavalo mi se da sam bio isključivan iz sportova zbog invalidnosti ali to me nije sprečavalo da nastavim dalje. 

Sebe sam prihvatio maksimalno sa tim mojim problemom koji je postao kao moj lični zaštitni znak, nekome Bog nešto uzme da bi mu dao nešto drugo. Talentovan sam za dosta stvari (hvalite me usta moja, ko će koga ako neću sam sebe) jedan sam od najomiljenijih u društvu. 

Školovanje je teklo sasvim uredu i redovno. Tokom školovanja sam se bavio i folklornom sekcijom. Stekao sam dosta prijatelja i nikada nisam doživio neku diskriminaciju ili nešto tako slično. 

Centar 'Koraci Nade' je nešto što nikad u životu ne mogu zaboraviti jer su obilježili jedan lijep period mog života od samih uposlenika centra do njihovih korisnika. Dosta lijepih uspomena i dosta lijepih trenutaka za koje im se nikada neću moći odužiti. U centar 'Koraci Nade' su svi dobro došli i tu nikada niko ne može da se osjeća drugačije od ostalih bez obzira o kojem zdravstvenom problemu se radilo. 

Unazad 3 godine sam u Njemačkoj u jednom prelijepom gradu (Wiesbaden). Trenutno nisam član niti jednog udruženja. Na putu sam ka svojim životnim uspjesima kojih hvala Bogu ne manjka. 

Trenutno moj najveći uspjeh je to što živim samostalno i što sam u stalnom radnom odnosu. Predaja ne dolazi u obzir, snalaziti se mora u svakom pogledu.

Danas radim kao kranista na građevini, položio sam za dozvolu za upravljanje kranom i tu se trenutno pronalazim. 

Kada je u pitanju podrška, prvo krecem od svoje porodice, roditelji, brat koji je prvenstveno zbog mene zavrišo medicinsku skolu za fizioterapeuta da bi mi mogao pomoći. Moj brat Hajrudin se nalazi također u Njemačkoj i stanuje nedaleko od mene sa suprugom Amelom koja mi je također bila velika podrška. 

Moja djevojka Emina također prihvatila je moju invalidnost i ne predstavlja joj nikakav problem. Onda su tu mnogobrojni prijatelji i rodbina. A podrška naravno da je bitna, kako svima ostalima tako i meni. 

Ja imam jednu uzrečicu 'ne sekiraj se' što znači pusti sve da ide kako je suđeno i propisano, trudi se da budeš dobar čovjek i da pomažeš koliko, kad i ako možeš svima kojima je pomoć potrebna. 

Za osobe sa invaliditetom imam da poručim da se ne predaju, da ne odustaju od svojih snova i ciljeva. Prepreka će biti uvijek, ali treba da se trudimo da ih prelazimo, naravno uz pomoć nama dragih ljudi.

Budite pozitivni i veseli i sve ce doći na svoje mjesto kad-tad.

Za našeg Nihu, kao i sve ostale bivše korisnike, naša vrata su uvijek širom otvorena.